U eri kada je samo mali broj žena u Srbiji imao pristup obrazovanju, Jelisaveta Načić se istakla kao hrabra i talentovana figura. Rođena 1878. u uglednoj trgovačkoj porodici, upisala se na Tehnički fakultet Velike škole u Beogradu, postavši prva žena u prvoj generaciji srpskih arhitekata.
Iako njena porodica nije podržavala njene ambicije, Jelisaveta je odlučila da iskoristi svoj talenat i školovanje. Potrošila je svoj miraz kako bi se školovala i diplomirala sa prvom generacijom arhitekata u Srbiji.
Sa samo 22 godine, započela je karijeru u Ministarstvu građevine kao crtač-tehnički pripravnik. Položila je državni ispit 1902. godine i postala gradski arhitekta u Beogradu, gde je projektirala mnoga značajna zdanja.
Jelisaveta je postigla uspeh već na početku karijere, osvajajući treće mesto na konkursu za crkvu u Topoli 1903. godine. Projektovala je i Osnovnu školu „Kralj Petar Prvi“ pored Saborne crkve u Beogradu, remek-delo koje je i danas pod zaštitom UNESCO-a.
Takođe, projektovala je prvu bolnicu za tuberkulozne bolesnike u Srbiji, mada je nažalost uništena tokom Prvog svetskog rata, kao i prvu kružnu peć u Prokopu.
Jelisaveta se bavila i sakralnom arhitekturom, projektirajući crkvu Aleksandra Nevskog i malu spomen crkvu u Štimlju na Kosovu.
Njen doprinos takođe obuhvata prve radničke stanove u Beogradu iz 1911. godine i slavoluk na Terazijama postavljen 1916. godine. Ipak, zbog natpisa „Nisu svi Srbi oslobođeni“ na tom slavoluku, bila je proterana u logor Nedžider u Mađarskoj.
Jelisaveta Načić se zauvek povukla iz arhitekture nakon rata i posvetila se svojoj porodici. Njen doprinos arhitekturi i Beogradu ostaje neizbrisiv, a ulica u opštini Stari Grad danas nosi njeno ime, podsećajući nas na njeno neumorno delo i doprinos srpskoj arhitekturi.
(osnazenazena/wikipedia)